Nakon Napoleonskih ratova i kontroverznog Beckog kongresa (1814-1815) , Zadar postaje glavni grad austro-ugarske provincije Kraljevina Dalmacija od 1815-1918.
Na temelju tajnog sporazuma izmedu sila Antante i Italije, potpisanog u Londonu 26. travnja 1915., poznatog kao Londonski ugovor (1915) , Kraljevina Italija je zatražila velike dijelove Austro-Ugarske nakon završetka 1. svjetskog rata. I konacno, sramotnim Rapalskim ugovorom (1920) , veliki dio teritorija, nastanjen s oko 480.000 Hrvata i Slovenaca biva predan Kraljevini Italiji.
I tako Zadar, iako u samom središtu hrvatske obale, nikada nije bio dio teritorija Kraljevine Jugoslavije (formirane nakon 1. svj. rata), kao ni marionetske NDH-a (formirane u 2. svj. ratu). Istu sudbinu imala je i Istra s gradom Rijekom, kao i otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i Sušac, sve dok ih partizani nisu oslobodili krajem 2. svj. rata, kada konacno 1945. god postaju dijelom Federalne Države Hrvatske, u sklopu Federalne Države Jugoslavije, koja 1946. god mijenja naziv u FNRJ, a 1963. godine u SFRJ .
Malo je poznato da je nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, talijanski teritorij znatno proširen Rimskim ugovorom (1941) po kojemu je veliki dio Jadranske obale sa skoro svim otocima postao ili sastavni dio fašisticke Italije, dakle bio izvan NDH-a, ili ušao u dio Talijanske okupacione zone. Nasilna talijanizacija i fašisticka represija, dovela je do toga da je oko 100.000 ljudi iz ovih krajeva pristupilo partizanskom pokretu, a veliki broj civilnog stanovništva nakon pada Italije bio prebacen u Afriku, u zbjeg u El Shattu.

Polovina dijaloga u filmu je na hrvatskom, a polovina na talijanskom jeziku. Postoje hrvatski TV titlovi za dijalog na talijanskom.